U jesen 2006, nakon što su prošle godine od njezine smrti i već su u sjećanju publike izblijedjele predstave u kojima je igrala, rijetko se prikazuju filmovi s njom, a zbog pijeteta prema obitelji i prijateljima već su s danom smrti skinute s programa televizijske reklame u kojima se pojavljuje njezin lik, Ena Begović ostala je još samo lijepa i vječno mlada žena. Premda to nije bila njezina odluka nego hir sudbine i zla sreća, Ena je naša Greta Garbo. Njezina vječna mladost jedan je od važnih znakova vremena Hrvatske u osamdesetim i devedesetim godinama prošloga stoljeća. Budu li se jednom pisale povijesti svakodnevice našega naraštaja, Ena će biti ubilježena kao važan znak. Ova izložba nije mogla biti planirana. Kada je Boris Štajduhar slikao Enu, teško da mu je padalo na um da će te fotografije jednom izlagati, ili da će ta žena jednom biti tako važna, ponajprije   po   svojoj tragediji, da će biti jedino lice na čitavoj izložbi. Slikao je glumicu za novine, uz intervjue,  ili   u   slične, svakako dnevnopotrošne i prolazne svrhe. Dok mu je pozirala, ona je vodila računa o tome da bude lijepa i privlačna, znala je koliko je važna kao glumica, jedna od najvažnijih na hrvatskim kazališnim i filmskim pozornicama, imala je svijest o tome da će te fotografije gledati stotine tisuća očiju, a možda je već znala i to da mladost jednom prođe i da poslije njezine ljepote slijedi neka tamna i strašna pustoš. Ali na Štajduharovim seansama ona se nije slikala za vječnost, za leksikone, kazališne i filmske povjesnice, za plakate koji će stajati u teatarskome foajeu, a to se na ovim fotografijama jako dobro vidi. I zato su one danas tako tužne i potresne. Ena je željela da joj se dive i da je vole baš tog dana, a ne jednom daleko, u vječnosti. Neke od ovih slika vidjeli smo   po   više   puta   na stranicama    hrvatskih novina. Objavljene su u Globusu, a onda ih je po potrebi prenosio i koristio tko je stigao i kako je stigao, tako da su pojedine slike već postale opća mjesta u vizualnoj percepciji publike. Poput zalaska sunca ili poput one najpoznatije Cheove fotografije koja se, evo već četrdesetak godina, aplicira na majice. Skoro da čovjek i ne povjeruje daje Enu s podbočenom glavom slikao upravo Štajduhar. Nekako smo mislili da je ta fotografija nastala sama od sebe i da je tu otkako znamo za sebe. Tako nastaju slike koje postanu važnije od svojih autora, pa poput pjesama za koje svi misle da su narodne, a zapravo nisu, označavaju neko prošlo vrijeme. Osim što danas izlaže portrete ove lijepe i mlade žene, Boris Štajduhar putem njih prikazuje i sve one koji su Enu voljeli i za njome žudjeli.

Miljenko Jergović

Nisam ga zapravo nikad vidjela kako radi sa ženama, što im govori u studiju, zavodi ih, laska im, kako ih ohrabruje, ali kad god se Boris Štajduhar vrati s fotografijama neke ljepotice, bljesne na stranici strašna, zasljepljujuća količina sirovog seksipila. On iz svake žene zna izvući - vraga! Koketno se smiju, puteno dodiruju tijelo, drsko puče usne, prstima uvijaju kosu i  zabacuju glavu; izgledaju kao da se ne boje ni svog tijela niti same sebe. A ni svijeta koji će ih vidjeti onako kako ih je vidio Štajdi. "Srce, dat ću ti intervju, samo ako će me snimiti Štajdi," zatražila je neki dan jedna velika dama domaće estrade koja dobro zna kako želi izgledati kad nastupa na stranicama časopisa. I nije to bio samo kapric velike zvijezde, traže ga i druge: -.glumice, pjevačice, bogatašice i voditeljice; njegov je telefonski adresar prepun brojeva lijepih žena i objektiv je morao vidjeti svašta da bi se svih ovih godina izgradilo takvo povjerenje. Žene su, naime, pred Štajdijem kao pred svojim ogledalom. Jeste li ikad promatrali ženu dok se šminka kad brzim i preciznim potezima četkica stavlja boje na lice? Kad zadnji sloj ruža nanese na usnice, ritual se završava jednim kratkim pogledom prema zrcalu - to vjerujte, rade i princeze i tajnice. Pogled, ta zadnja provjera pred veliki izlazak na scenu, traje sekundu, ali to je izraz koji žena trenira od svoje četrnaeste i misli da je tako, kad baš tako nakrivi glavu, otvori usne, podigne bradu - najljepša, najpoželjnija, najsnažnija. Takva bi mogla sve: zavesti najboljeg muškarca, dobiti sjajno plaćeni posao, osvojiti bilo koji vrh, biti najstrastvenija i najnježnija. S takvim izrazom, vjeruje svaka žena, ona je takva kakvu bije svijet zapravo trebao upoznati: moćna, sigurna, seksi. I u toj sekundi - kad je najsnažnija i istodobno najranjivija, s tim najintimnijim izrazom, tim   pogledom,  tom pozom, koju trenira svaki dan, a koju zapravo nitko nikada nije vidio, jer je život tjera na neke druge maske - uspjet će je  u  svom  objektivu snimiti Boris Štajduhar. Pogled koji su čuvale za sve muškarce ovog svijeta, uhvatit će samo jedan. Štajdi.

Silvana Mendušić