"Kuća u dvanaest slika"

On teži savršenstvu. I možda bi rekao: “Ne teži li svatko savršenstvu?“ Kvadrati njegovog kadra toliko su precizni da ih možemo povećati do gigantskih razmjera, a da ne izgube baš ništa od svoje uvjerljivosti. Ali oni su jednako dobri i u formatu deset puta deset centimetara, povećanje im uopće ne treba.
Na zidu moje sobe u Zlarinu visi njegova fotografija paške čipke. Reproducirana u kalendaru od prije nekoliko godina, zavrnutih rubova bez ozbiljnosti okvira i paspartua. Savršena je! Krug od čipke. Pahuljica, kristal. Rozeta. Obožavam je bez rezerve. Pročišćenje kojem on teži u kvadratu kadra ovdje je ugrizlo samo sebe. I postalo više od stvarnosti.
U Fabijanićevom bilježenju Zlarina kroz detalje - komad zida ili poznati rukohvatu - volim vidjeti svoj doživljaj nesagledivog mjesta. Zlarin se ne može snimiti jer on je svijet, on je svemir. Otok je beskonačan jer je kružan. Kud god da krenuo vratit ćeš se na početak. Ono što je beskonačno gledamo kroz detalje, vidimo samo zvijezdu po zvijezdu. Već je i sazviježđe previše, a o galaksiji ne smijemo ni misliti.
Najbolje fotografije Damira Fabijanića su znakovi. Ona bilježe gluhu tišinu kao svoju zvučnu kulisu, pozlaćenu pozadinu, kozmičku ispunjenost prazninom, bestežinsko, bezvučno, vrlo glasno. Na Fabijanićevoj fotografiji je gotovo uvijek zabilježeno i to prazno polje na kojem se očitava detalj. Detalj pripada onome drugome, onome što nije suprotno od praznoga, a može imati detalj.
Ne mogu pokazati gdje je točno ubilježena prisutnost praznine, govorim o simboličkom nivou. Ta svijest o prisutnosti savršene zlatne pozadine ugrađena je u sjene i boje detalja, u nesigurnu protežnost, u nestabilnu prisutnost treće dimenzije. U oko promatrača.
Odabranim isječcima stvarnosti, svijeta ili otoka oduzeta je njihova osjetilna dimenzija. Nema tu ni mirisa, ni opipa, ni okusa. Nema znoja, ni zlih pogleda, u ovoj dimenziji nitko ne jede, rasprostiremo se u kristaličnim formama savršenstva.
Uspostavljeni su jasni hijerarhijski sustavi. Od materijala preko oblika do boja i svjetlosti. Otapaju se nivoi materijalnosti, potire ih boja, rastvara ih svjetlost. Ogoljeni, bez svog materijalnog omotača Fabijanićevi se isječci pokazuju kao strukture.  Oni su samo odnosi: punog i praznog, promatrača i promatranog, fotografa i predloška stvarnosti. Savršene lebdeće slike svijeta. Otoci u ništavilu zlata. I zato je ona okrugla čipka savršena, zato je u tom kadru slika stvarnosti sama ugrizla svoj rep, jer ona je već u svojoj najtvrđoj materijalnosti samo neuhvatljiva struktura, ta čipka stvarnosti u kojoj su odnosi sve a supstanca teži nuli.

Marina Viculin