NAZNAKA SVJETLA

Nije slučajno što fotograf postaje fotograf, isto kao što nije slučajno što krotitelj lavova postaje krotitelj lavova, rekla je velika američka fotografkinja Dorothea Lange. I doista, oboje, da bi postigli neki zadovoljavajući rezultat trebaju savladati mnoge prepreke, suočiti se s nedoumicama, podvrgnuti se disciplini, savladati nepoznato i prijeteće i rezultat predočiti publici – u areni, na izložbi. Fotograf za taj izazovan zadatak ne uvijek i izvjesna ishoda ima, barem na prvi pogled, jednostavno oruđe – svoj aparat i bezbroj mogućnosti da ono vidljivo (ali i ono nevidljivo) strukturira u svoju priču.
David Mihoci tek se nekoliko godina aktivno bavi fotografijom, ali je, po svemu sudeći, duboko zagazio u istraživanje, traženjege svojega svijeta, svojega izričaja, a da je u tome uspešan – govore nagrade, priznanja, izložbe...
Za ovo predstavljanje odabrali smo niz crno-bijelih fotografija koje bi se najjednostavnije (premda ne i posve točno) mogle svesti pod zajednički nazivnik život ulice, prostori, ljudi, atmosfere...
U toj iluziji zaustavljanja vremena suočio nas je s varljivo mirnim, poznatim motivima – poznatim jer su to možda ulice kojima svakodnevno prolazimo, možda se koji puta sagnemo pozdraviti simpatičnog psa i pogledamo prema gore da bismo vidjeli svijet iz njegove vizure – baš kao i naš fotograf. Pa ipak, Mihoci ni u jednom trenutku ne želi pokazati grad, ulice, kuće – da bismo ih prepoznali, identificirali, da bismo prolaznike smjestili u sfere znanih likova, poznanika, prijatelja. Njegovim fotografijama uglavnom defiliraju sjene, dekomponirani, zamućeni likovi koji su više ideja prolaznosti nego prolaznici sami. Oni ne komuniciraju, oni su naprosto ovdje, usamljeni u samotnim prostorima koji su po svojoj atmosferi i strukturi bliski onima iz metafizičkog slikarstva, primjerice Giorgia de Chirica. Ali, i u tom crno-bijelom svijetu, kao na vrlo amblematskom prikazu trga – pozornice na kojoj se ne događa ništa, osim što umjesto predstave pred očima promatrača-sjena prolaze automobili, autobusi, u  tom nedostatku potrebe ili interesa za sadržajem, komunikacijom, za bijeg od ravnodušnosti – naznaka je svjetla, mogućnost izlaza!? Prečesto živimo otuđeni, ne znamo se ili se ne želimo znati i toga smo – barem ponekad bolno svijesni, pa ipak, baš kao i Mihoci, slutimo da na kraju tunela (ovom prilikom čak i realnog) postoji svjetlo, izlaz, utjeha.
Vrlo intuitivno fotograf gradi svoje minijature spretno varirajući svoja viđenja i tradiciju. U tom pomalo mračnom razumijevanju okruženja, civilizacije, uostalom, uvijek je, ponavljamo i tračak nade, svjetla i nepomućene sreće kao na nasmijanim portretima dvojice dječaka, izrazu idiličnoga djetinjstva, prijateljstva kakvo samo možemo poželjeti, kakvo se isplati tražiti i predati mu se.

Edda Dubravec