Bez naziva

James Clancy - Samoća

Pokisle ulice, parkirani automolbili, slaba rasvjeta, noćna hladnoća u javnom prijevozu, stupići koji čuvaju nogostup od automobilskog saobraćaja, očajno lice mlade glazbenice / glazbenika, ponosna starost, i tako dalje. Gdje je tu poruka? poticao bi legendarni fotograf Đuro Griesbach pitanje kada bi bila riječ o fotografijama koje nisu donosile ništa novo, ništa spektakularno, a godile su oku. Desetke i više puta vrte se na slide showu, vrti se priča o gradu, o ljudima i njihovim ulicama, o prostodušnom životu, o ljepoti svakidašnjice, o otkucajima života u koracima usamljenih prolaznika koji hitaju u sitne sate k svome odredištu, u zadnjim zvucima jazz glazbenika, u listanju novina na jutarnoj šetnji sa psom, u rumorenju restorana u kojem se ispija kava za zajutrak, u cvrljenju toplih sendviča.

Humanost je riječ koja objašnjava ljepotu ovih crno- bijelih fotografija i jednostavnost njihova motiva. Ona uključuje i neobično ponosno i prkosno lice starijeg gospodina (snimljenog u nizu s drugim profilima) koji ne misli da je život jednostavan i tako lako čitljiv ili svediv na prazne prostore i osamljene pekare, koji zadnji ostaju i prvi ustaju. U tu je sliku uključen i postariji gospodin s rukama u džepovima koji stoji iza lijepo kovane željezne ograde i gledajući jutro kako sporo budi dan promišlja (možda) svoje poslovne ili obiteljske brige. Prekomjerna ambicija čita se na licu mlade glazbenice / glazbenka. Kao da je zaneseno intenzivnom molitvom koja možda cilja krivom putu. Slava nije izbavitelj iz svakidašnjice niti je ključ rješenja ove tople životne foto-priče.

Fino ugođena fotografska melodičnost koja se čita posvuda na fotografijama Jamesa Clancyja ono je prikazano stanje bez kojeg je teško objasniti čovjeka. Životni optimizam i neopterećenost čita se na licima najmlađih. Ali ključna fotografija koja razrješava ovu foto-priču je ona koja prikazuje siluetu gospodina i gospođe, koji nisu u cvijetu mladosti, a vraćaju se u sitne sate iz kazališta, s koncerta, iz gostiju. Oni još drže do tog građanskog života, do obitelji, oni su djelomičan odgovor na ovu fotografsku priču o samoći.

Branka Hlevnjak

_________________________________________________________________________________________

Svi smo mi začudjujuće uspješni licemjeri; no većina nas nikad ne izgubi iz vida činjenicu da smo toliko puno više od mutnog obrisa koji odašiljemo u svijet kao nas same. Imamo ipak puno toga za sakriti - prije svega veliku nesigurnost. Pa tako nastavljamo poravnavati grube rubove, grickajući i skrivajući malo ovdje malo ondje; i polako gubeći sposobnost da izbjegnemo čudovištima lakrdijastva koje smo tako uporno stvarali. No unutarnji pejsaž, zemljopis duše - iako obložen, nikada sasvim ne nestaje; i mi mahnito tražimo sredstva koja će nam dozvoliti da se potvrdimo...prije nego bude prekasno.

Fotograf, isto kao i slikar, pjesnik, glazbenik ili šarlatan, obećaje nam pomoći. U sklapanju posla izmedju njega i subjekta, fotograf obećava da će 'istina' o subjektu nekako biti otkrivena; fotograf će nekako prodrijeti i razotkriti neku tajnu stvarnosti koja nija očigledna pri običnom promatranju. Fotograf to obećava napraviti, ne radi neke altruističke svrhe, nego zato što ima divnu mogućnost da i on sam takodjer prodre i razotkrije neku 'istinu' o samome sebi.

Fotograf počinje obilaziti ulice, gostionice, restorane, tržnice, knjižnice, palače i potleušice. Ovdje, on osjeća da život pregovara o značenju. I dok on temeljito istražuje ta mjesta, počinje osjećati uzbudjenje koje dolazi od pojačane svjesnosti o samome sebi i o svijetu oko njega. Tada postaje iskreno zaokupljen osnovnim životnim temama: ljubavi, mržnjom, strahom, rodjenjem, seksualnošću, moći, osamljenošću, izolacijom I smrću - sve ogromnim i složenim pojavama koje pokreću i lome srca ljudske vrste. Neke od njih će moći opisivati iz udaljenosti, no puno toga će biti tijesno okruženo njegovim životom - jer on ne može nikad biti van dometa.

I fotograf će susresti moćan paradoks: čovjek je najindividualniji i najviše on sam kada je u emocionalnom kontaktu sa svojim bližnjima, a najmanje je individualan, najmanje on sam, kada je emocionalno distanciran od njih. I to je područje u kojem fotograf nalazi svoj predmet: obični materijali ovoga svijeta tako uravnoteženi i usavršeni da iskaču iz pejsaža i prisiljavaju nas na još jedan pogled - Bogojavljenje.

James Clancy - 2007