"Novi pejzaži"

Josip Klarica prisutan je na našoj umjetničkoj sceni već tridesetak godina. Njegova posebnost odmah se prepoznala, a on je rano zadobio status koji se, bez mnogo pretjerivanja, može nazvati statusom velikog majstora, pa čak i klasika. Cijenili su ga i kolege fotografi i kritičari, a kada se govorilo o njegovoj umjetnosti isticala mu se odmah iznimna tehnička vještina. Pa ipak, kada se taj aspekt posebno apostrofira skloni smo u fotografu prije vidjeti tehničkog virtuoza, čak i vještog zanatliju, a manje umjetnika. Međutim, vjerojatno niti jedan drugi fotograf, ne samo Klaričine generacije, nije do krajnjih kozekvencija razvio ono što se žanrovski, obično sa strašnom površnošću i proizvoljnošću naziva umjetničkom fotografijom. Umjetnost se ovdje jednostavno podrazumijeva kao bitna odrednica. Takvo ga je određenje potiskivalo iz aktualnoga vremena, štoviše iz svih onih dostignuća koje je medij fotografije usvajao, razvijao i njegovao u novijoj svojoj povijesti. Klaričine fotografije i pri najpovršnijem pogledu daju dojam svjesno izabrane anakroničnosti. Štoviše, poniranja u vrijeme koje ne poznaje niti jedan od velikih eksperimenata i velikih dostignuća koji su od kraja 19. stoljeća pa naovamo unaprijedili fotografiju. Moglo bi se prije reći kako se ovaj majstor kloni svake ideje o napretku, no ne poznajem niti jednog drugog fotografa koji tako duboko i pronicljivo istražuje temeljne pojmove svojega medija. Koji eksperimentira svim vidovima fotografije. Kolikogod se činilo da pripada davnoj povijesti fotografije, on je itekako aktualan i cijenjen.
Pa što je to onda što Josipa Klaricu čini zaista izdvojenom figurom, upravo jedinstvenom ne samo u našoj suvremenoj fotografiji, nego i znatno šire? Rekao bih da su tomu dva razloga: jedan, koji je i najuočljiviji, pripada autorovoj svjesno odabranoj strategiji radikalnog oponiranja vremenu, aktualnosti, upravo modi. Jednostavno rečeno, njegove fotografije upadaju u oči i pamte se po neodoljivoj različitosti od svega što se viđa u ovome vremenu. Drugi nas, pak, razlog vodi u malo skrivenija područja, a ona pripadaju temeljnim pojmovima fotografskog medija. Klarica istražuje fotografiju kroz one dvije bitne supstancije koje ju i čine posebnom, a to su svjetlost i vrijeme. Nema niti jednog suvremenog fotografa koji je na tako jasan i precizno artikuliran način vrijeme učinio vidljivom, upravo opipljivom sastavnicom prizora. Iznimno duge ekspozicije kondenzirale su vrijeme, učinile ga gustim, dale mu energiju koja zrači teksturom slike. Dakako, to utkano vrijeme uočavamo preko svjetla koje se rasplinjuje. Tim „bilježenjem drhtaja svjetla“, kako je to nekoć lijepo uočio Davor Matičević, postignute su i druge osobine, a to je specifična atmosfera i sugestivnost prizora.
Od najranijih zapisa o fotografijama Josipa Klarice pa do danas spominju se neki pojmovi koji imaju vrijednost povijesnih referencija kroz koje je lakše razumjeti ovu umjetnost. Veliki francuski majstor Eugéne Atget jedan je od tih važnih toposa. Zaista, njegova je nazočnost evidentna iz više razloga. Činjenica da je Klarica studirao na Odsjeku za kameru čuvene Akademije za film u Pragu, približila ga je drugoj prepoznatljivoj ferefernciji. To je češki fotograf Josef Sudek. I Atget i Sudek bez dvojbe su imali važnu ulogu u formativnome stadiju suvremenog hrvatskog fotografa. Međutim, blizina ove dvojice velikana čini mi se ipak sekundarnom. Promatrajući fotografije Josipa Klarice ne preko njihova prizornog aspekta, dakle onoga što one prikazuju, nego upravo kroz aspekt gustoće prisutnoga vremena i svjetla otkrivam u njima nešto drugo. Točnije vidim ovdje isti onaj senzibilitet koji je prisutan u kasnim crtačkim djelima Julija Knifera, njegovim crtanim meandrima. I tu, naime, prepoznajem istu onu istraživačku strast za otkrivanjem složenih mogućnosti kojima se vrijeme i svijetlo mogu učiniti trajno upisanima u umjetničkome djelu. Knifer je u beskrajno dugim crtačkim seansama prekrivao površine papira grafitnim potezima kako bi istaknuo činjenicu utrošenoga vremena, a postizanjem što veće gustoće crnila naglašavao je odsutnost svjetla. Potezi grafita istiskivali su bjelinu papira, bjelinu koja nije ništa drugo nego prisutnost svjetla. Pa kao što je Knifer bio maksimalno skoncentriran na samu srž svojega medija, crteža, tako je to isto i Klarica. Svjetlo i vrijeme i ovdje su jasno uočljive kategorije koje kao rezonancije otkrivamo u prizorima pustih krajolika ispunjenih tišinom i odsutnošću. Gustoću svjetla i vremena Klarica čini vidljivom osobinom također i biranom teksturom svojih fotografija. Disperzno, treperavo svjetlo on ne postiže samo iznimno dugim ekspozicijama, nego i otiscima na papiru, štoviše gustoćom posebno rađenoga papira, pa se na taj način svjetlo i vrijeme registriranja motiva zaista materijaliziraju postajući opipljivom supstancijom fotografije.
Zvonko Maković