SKYDIVING

Nismo stvoreni da letimo, ali smo si to priuštili. Iz prometejskog prkosa vinuli smo se u nebesa, visoko, u prostore koji ne poznaju zemaljske granice. Iz tog motrišta poznati pejzaži, ravnice, jezera pod nama postaju tek uzorak u šarenom omotaču loptaste jezgre, a monumentalna gorja tek njena reljefna tekstura. Radikalno izmješteni iz svog prirodnog okoliša, našeg “tu- bitka”, promatramo ga sa distance, i naše bivanje odjednom poprima drugi smisao.
Ovi doživljaji već odavno nemaju karakter ekskluziviteta, svojina su svakog putnika u avionu, leta koji je odavno izgubio poetsku čar i pretvorio se u prozaično premošćivanje velikih udaljenosti u što kraćem roku, u borbi s vremenom (i novcem). Letimo da brže stignemo, a ne radi letenja samog. Izuzev nekih.
Jedan od tih rijetkih “ptica” je i Max Dereta. Po obrazovanju grafički dizajner, u ranoj mladosti otkriva tzv. “skydiving”, poznatiji u nas kao disciplina slobodnog pada, bez padobrana, no doslovni prijevod engleskog izraza - “ronjenje nebom”, bolje pogađa bit (i draž) ovog pothvata. Otkriće postaje strast koja mu doslovno i metaforički  “otvara nove horizonte”. Istovremeno se rađa i strast za fotografijom. Fotografski aparat postaje mu stalna pratnja na “ronjenjima nebeskim prostranstvima”. Pričvršćuje ga na kacigu, kako bi ruke oslobodio za “letenje”. Max bira najzanimljivije kadrove i okida brzo, jer na tlu je za svega dvije minute, a kašnjenje s otvaranjem padobrana je fatalno. U tom kratkom intervalu bilježi braću po strasti, “slobodne letače” s kojima jezdi nebeskim prostranstvima, njihove ekshibicije, akrobacije, maštovite formacije koje zajedno tvore u zraku. Snima ih na pozadini oblaka, s dramatičnim zrakama sunca u podlozi. “Hvata” jedinstvene trenutke, dragocjene podudarnosti: puni krug bijelog Mjeseca, narančasti odsjaji Sunca na pahuljastom oblaku i crna silueta letača kao svjedoka ove ljepote. Drugom prigodom se spušta do Zemlje, kroči na njeno tlo, i snima beskrajnu bjelinu Sjevernog pola, trku sobova u Sibiru, karavanu slonova u Africi, siluetu ruševina Hirošime, suton u San Franciscu. Ulazi među ljude, snima portrete, obitelji, ljude u poslu. Ali samo na kratko, ne drži ga mjesto, ubrzo odlazi dalje.
Ovaj iskreni ljubitelj našeg planeta, slavitelj njene ljepote, tijekom 40 godina svojih putovanja radio je za mnoge časopise i izdavače, a njegove su fotografije objavljivane u National Geographicu, i mnogim drugim svjetskim časopisima. Na svojoj prvoj samostalnoj izložbi u Hrvatskoj odlučio je predstaviti izbor iz fotografija nastalih u tom vremenu. Neke će nam se Maxove fotografije, poput pejzaža u suton, ili one intenzivnih boja,  možda učiniti pretjeranim, kičem. Navikli na svakojake naknadne kompjuterske obrade možda smo zaboravili cijeniti prirodno zatečenu ljepotu. Valja zato podsjetiti da je kod Maxovih fotografija uvijek riječ o prirodnim fenomenima, a ne režiji ili digitalnom retušu. Ako ti motivi u fotografiji i jesu opće mjesto, u prirodi to nisu. A ljubav koju Max pokazuje za Prirodu daje za pravo da tvrdimo da njegov fotografski izraz ima ishodište u izvornoj emociji, iskrenom osjećanju, a ne banalnom podilaženju masovnom ukusu.
Uostalom, njegov je pogled daleko od uobičajenog: iz perspektive “nebeskog letača” on Zemlju i naše bivanje na njoj otkriva u drugom mjerilu, onom kozmosa. A kozmičke proporcije iz osnova obrću prioritete i upozoravaju: Zemlja je mala! I ranjiva u svojoj ljepoti! Čuvajmo ju!

Maša Štrbac

Govor Denisa Kuljiša

Da nisam kabinetski i kafanski tip, mogao sam biti avanturist.
Taj bazični izbor- akcija ili konceptualizacija, svakome je otvoren pa se u nekom trenutku u životu možda, to i to…Ja štoviše, imam objektivni korelativ. U svakom trenutku znam što bih pokušavao raditi da nisam Denis Kuljiš, novinar ovdašnji – bio bih Max Dereta, ako bi mi to uspjelo – davno smo, skupa, naime, započeli avanturističku karijeru, ali ja sam odmah odustao, a on je nastavio i dostigao profesionalni status u natjerivanju varljive djevice, koja se ne spominje među Muzama – budući da ta njihova sestrična avantura koja također pleše, glumi i pjeva te udara u kitaru, ima dosta nesolidnu građansku reputaciju.
Šezdeset i osme obojica smo se našli na aerodromu Lučko. Max je pripadao 2krparima2, ja 2sandučarima2. On je bio padobranac, a ja pilot, jedriličar.
Odmah sam ga uočio – dashing young man on a flying trapeze…Bio je jako visok, tanak, imao je veliku zurku i brk kao neka rock-zvijezda, a sjećam se da se uza nj pripijala neka jako zgodna rudlava cura, koja je izgledala kao poželjni aksesoar neke rock zvijezde. Max je bio epohalna šezdesetosmaška  pojava, ali toga možda nije ni sam bio svjestan, iako je poslije uradio sve što se od ikone generacijskog lifestylea moglo i očekivati. Otišao je u Amsterdam i ondje se nastanio, dok smo se mi sedamdesetih gušili u bezidejnosti poznog socijalizma kao trkači olovnih nogu u olovnim godinama. Počeo se profesionalno bavit padobranstvom i fotografijom, pa živio u carstvu slobode, oslobođen od gravitacije, dok smo mi, u carstvu nužde, radili u nekim musavim poduzećima i vikendom odlazili na kuglanje. Vrhunac zabave bio je da se mijenjaju žene. Kad smo mi putovali u Graz, Max je skakao na Sjeverni pol.
Uređivao sam novine i često nailazio na njegove fotografije, koje su se i ovdje objavljivale. Max je poletio na Mikojanovu presretaču MiG-25, najbržem na svijetu, pa sa njim uzletio u stratosferu, jer je to avion konstruiran da obara bombardere koji lete na ekstremnim visinama tri puta brže od zvuka. Ja znam sve o sovjetskim zrakoplovnim formacijama i o konstrukciji lovaca MiG-25, ali Max je na njemu letio, i fotografirao se – čovjek s brkom, nalik engleskim zračnim asovima iz prvog svjetskog rata. Pročitao sam knjigu ruskog pilota Viktora Belenka koji je supertajnim avionom MiG-25, prebjegao u Japan, što je poslužilo kao predložak za film Clinta Eastwooda, 2Firefox2. Max je upoznao Viktora Belenka.
Sibitr? Rio? Zimbabve? Sahara? Svugdje je Max bio – što bio, letio, skakao, fotografirao… Dakle, da nisam kabinetski i kafanski tip, mogao sam, možda, proći cijeli svijet, otkriti ga i predočiti kao fotografski portfolio, ili, što ja znam, pisati o svim tim mjestima, kao književni istraživači poput Paula Theoruxa i V.S. Naipaula. Da tu nije Max, ne bih znao što sam sve propustio – cijeli svijet, i još sam iznevjerio pustolovnu agendu, koju smo upili šezdeset i osme godine.
S druge strane, Max mi vraća povjerenje u fotografiju koju sam izgubio u posljednje vrijeme – bila je donedavna najsnažnije izražajno sredstvo žurnalizma, jer je definirala stil vremena, a kao dokument omogućavala je da se naprave najveća otkrića, te prikažu najgori zločini i razotkriju njihovi počinioci. Fotografije koje je Ron Haviv na načinio u Bijeljini, više su vrijedile od knjiga o logorima u Bosni za koju je Roy Gutman dobio Pulitzerovu nagradu. U posljednje vrijeme primjećujem, medjutim, da je prevladao manirizam, pa fotografija koja dokumentira nesreće i tragedije, zapravo estetizira nasilje, jer je nestao angažman, kao u književnosti koja se podastire predrasudama jer samo služi tome da učvrsti banalne predodžbe o banalnosti zla, pa ima jedino komercijalnu svrhu, koja, uostalom, nije ni osobito komercijalna, jer je lažnjak, koji ne budi uzbuđenje participacije u stvarnom otkriću začudnog i strašnog.
Maxova fotografija nije kontaminirana tim ispraznim estetizmom. Dobro sam promotrio te slike, jer sam se bojao da je moj avanturistički alter ego možda podlegao rutini profesionalnog oktrivača, čovjeka koji je možda jednom odveć pao na zemlju… E, nije. To je proživljen život. Komponirani, doduše, u skladu s uskogrudnim estetskim zahtjevima vrhunskih magazina, prizori unutar kadra autentični su dokumenti iz Maxova avanturističkog kurikuluma. Svaka slika ima tezu, svaka je neka njegova misao. Ako i nije filozofska opservacija, autentični je iskaz tipa koji ima miljun milja u nogama – a ja sam takvog čovjeka uvijek spreman poslušato, jer putnicima priznaju mudrost. Veću od mudrosti sjedilačke populacije, domače ekipe koja je ostala kod kuće uz Karlovačko pivo.