MILOSLAV STIBOR

Šezdesete godine 20. stoljeća spadaju u sretnije razdoblje češke umjetnosti. U tom razdoblju taljenja počeo je svoja prva zrela djela stvarati Miloslav Stibor (rođ. 11. srpnja 1927.). Za fotografiju se zanimao od vremena studija na katedri likovnoga odgoja na Palackovom sveučilištu (Univerzita Palackého). Stiborovi najstariji fotografski pokušaji obuhvaćaju lirizirane snimke svakodnevnoga života, imaginativne poglede na obične predmete, prve aktove, portrete, neobične snimke vlastite djece i eksperimentiranjem Sabatierovim efektom i ostalim specijalnim tehnikama. Danas je Stibor poznat prije svega po svojim birano komponiranim i tehnički precizno izvedenim primijenjenim fotografijama ali u njegovom stvaralaštvu na prijelomu pedesetih i šezdesetih godina nalazimo niz i danas svježih dokumentarnih snimaka. Tu spadaju snimke posjetitelja folklornih svečanosti u Strážnici koje iznenađuju svojom surovošću koja u tadašnjoj češkoj fotografiji nije bila uobičajena.
Premda je Stibor u fotografiji postigao značajne rezultate, postupno je bio, uz male iznimke, kao što je to ciklus Za děvčaty do Pařiže – sve više orijentiran na likovno stvaralaštvo. Određeno prelazno razdoblje predstavljaju fotografije Uhelná i Aka iz 1963. godine na kojima su autentični pogledi djece u igri s posebno izražajnim sjenama koje stvaraju nestvarne slike između realnoga i nerealnoga. Kao da je došlo do prožimanja konstruktivizma s neorealizmom, kao da si ovdje ruku pružaju međuratna avangarda s poslijeratnim stvaralaštvom u duhu svakodnevne poezije.
Miloslav Stribor u to je vrijeme često u svojim fotografijama reducirao tonsku skalu na oštre kontraste crnoga i bijeloga. Tu umjetničku stilizaciju, izrazito promjenjivu bojenu stvarnost na temelju crno-bijele linije i oblika crno-bijele fotografije, koristio je u opsežnom ciklusu Kámen, u monumentalnim detaljima tajanstvenih prethistorijskih dolmena i menhira i fragmenata antičkih hramova, ali i u kaligrafskim siluetama industrijskih zgrada, u razigranom ciklusu crteža mreža, lopti, metli i ostalih predmeta Marieanne z Greifu, skulpturalnim i hladnim portretima lijepih i otmjenih žena, fotografiranih enface ili pogleda direktno usmjerenoga prema objektivu s istaknutom simetričnošću i geometričnošću njihovih lica, i u ciklusu Zimní motiv, koji prikazuju neobične sjene, razbacanih ograda na zasnježenim površinama koje na prvi pogled djeluju više kao grafika nego kao fotografija. Najuspješnije ih je koristio na svojim aktovima kojima se intenzivno posvetio od polovice šezdesetih godina i s kojima se ubilježio u povijest češke fotografije.
Fotografski akt je ovdje nakon prisilne stanke proživljavao veliku konjunkturu. U modi su osobito bili oderotizirani aktovi na kojima su snimci ženskih tijela spajani s prikazima raznih struktura ili s rasterima u stilu op-arta. Stibor je radio i drugačije fotografije aktova gdje je stilizirao prije svega posredstvom naglašenih izreza i promišljenoga točkastoga osvjetljenja. Svoje tehničko majstorstvo, sposobnost dosegnuti pomoću jednostavnih fotoaparata i primitivnih reflektora zanatski iznimno kvalitetne rezultate ovdje je doveo do maksimuma. Stiborovi stariji aktovi djeluju povremeno statički i ponešto hladni kao i njegovi portreti iz toga doba. Među njima dominiraju linije lijepih ženskih tijela, reducirane osvjetljenjem i izrezima do temeljnih oblika crnih silueta ili naprotiv bijelih fragmenata postavljenih na crnu pozadinu nerijetko još istaknutim točkastim osvjetljenjem baterije kod povećavanja.
Danas je Miloslav Stibor legenda. Već je za života dobio čast da njegovo ime nosi Osnovna umjetnička škola u Olomoucu. Ali i na pragu svojih osamdesetih godina i dalje podučava na Institutu primijenjene fotografije Slezskoga sveučilišta u Opavi, proširuje svoje fotografsko i literarno djelo, putuje po svijetu, ne propušta nikakvu zabavu i pun je nepresušnoga entuzijazma te ima energije za dijeljenje.