Görlitz : TRAGOVI MIJENA VREMENA

Neven Jagodić je fotografski pjesnik gradova. Onih njemu dragih, posebnih gradova, uz koje je intimno vezan i u kojima se osjeća poput „kaplje u krvotoku“  - kao da je dio njih. Gradova s kojima je saživljen, u kojima je odrastao (Pariz), u čije je životne niti upleten (Zagreb, Görlitz ...) i čiju dušu i karakter osjeća u svome nervu. Njegove fotografije takvih gradova zato nisu šarene turističke razglednice, nego meke crno - bijele reminiscencije. Neki trenuci oteti zaboravu. Emotivna snatrenja. One nas ne guše narativnom, kolorističkom elokvencijom koja želi biti što vjerniji prijenos zbilje (jer autoru takva realnost nije niti važna), već nas uvode, životnošću i suptilnošću analogne fotografije i njezinih profinjenih modulacija svjetlosnoga zapisa na filmu, u snovite urbane prostore, u kojima kao da je vrijeme stalo, a stvarnost se čini nestvarnom. Uvode nas u prostore koji su metafizički pusti i melankolični, tajnoviti – čak mistični, ali istodobno i poetični i romantični. Prostore koji su takvi jer ih on takvima vidi, pronalazeći zanimljive detalje i pomoću njih kreirajući neku drugu stvarnost. Iskazujući tako svoja čuvstva i svoja iskustva, odašiljući tako svoje misli i poruke, doznačujući sebe. Ne zaboravlja pritom presudnost nečega što je u fotografiji najbitnije – intuicija i trenutak. Onaj presudni trenutak intuitivnoga prepoznavanja i „hvatanja“ motiva u kadar. Još je Henry Cartier – Bresson govorio:“Fotografiju kreiraš u jednome djeliću sekunde. Oko ti u tom djeliću mora vidjeti kompoziciju i mora uočiti onaj životni izražaj, pa se klik događa po intuiciji. I to je trenutak kreativnosti. Da, trenutak! Ako ga propustiš, nestao je zauvijek“. A Jagodić ima tu intuiciju prepoznavanja i zna uhvatiti taj trenutak. U trenu zna prepoznati događaj – ali onaj likovni. Zna odmah uočiti začudne vizualne odnose posložene u najljepše harmonije, koje odgovaraju klasičnim pravilima kompozicije po principu trećine i zlatnoga reza. I zna nas na vizualno klasičan način dijagonalno „uvesti“ u kadar s lijeve strane, kako bismo logički iščitali fotografiju. Ponajprije, međutim, zna uhvatiti one magične igre svjetlosti i tame, te pritom naglasiti vlastiti život tih svjetlina, tih crnina i tih sjenki. I na kraju, zna onda sve to jednim profesionalnim klikom pretvoriti u trajanje; u vječnost. Kao estet klasičnoga pristupa, u tragu Henry Cartier – Bressona i Eugena Atgeta, te kao poklonik crno-bijele analogne fotografije ( voleći je vjerojatno zbog njezine suptilne emotivnosti, neke dubinske slojevitosti i posebne vremenske koherentnosti), Jagodić sve znalački usuglašava odmah pri kadriranju i snimanju, ne prepuštajući se tehnologiji, već manualno ugađajući i usuglašavajući blendu i ekspoziciju, kako bi dobio profinjene mekoće u odnosima crnoga, bijeloga i zasjenjenoga. Tako odmah stvara ne samo svoj autorski kadar, nego i odnose unutar njega, pa je viđenje motiva u ovoga autora uvijek naglašeno individualno – i uvijek iz jednoga posebnoga kuta gledanja.
Upravo takvo, iz posebnoga kuta gledanja, je i njegovo viđenje čudesnoga, pitoresknoga, njemačkoga grada Görlitza, u ciklusu od 37 fotografija, koji je već bio izlagan u inozemstvu, a sad i u Zagrebu. Šećući ulicama toga grada, otkrio je autor svojim objektivom mnoštvo detalja koji su svakodnevnome pogledu skriveni i razotkrio mnoštvo tajnovitih mjesta koja su nepažljivome promatraču nevidljiva. Zabilježio je začudna noćna osvjetljenja, kao i duboke i dugačke popodnevne sjene. Görlitz je tako opisao na svoj autorski način. U njegovoj interpretaciji umjesto stvarnosti tu vlada snovitost i dojam nestvarnosti, a slikovna brbljivost zamijenjena je sugestivnom asocijativnošću. Prostor i vrijeme imaju jednu drugu kategoriju i njihova opipljivost se gubi, što dovodi u nedoumicu našu percepciju: je li to realnost, ili san? Je li to neko prošlo, ili sadašnje vrijeme? Jer, na prvi pogled, Jagodićeve fotografije se doimlju kao da su snimljene ranih pedesetih godina prošloga stoljeća. Međutim, snimljene su 1996/97! Je li sve to iluzija? Dakako da nije, već je čudesni spoj mašte i zbilje. Spoj stvarnosti i imaginacije, koji daje dojam prostora „zamrznuta“ u vremenskoj „kapsuli“. A ipak, tu nema manipulacije i sve je jasno ako se zna da je Neven Jagodić, u potrazi za motivom, ne samo pasionirani tragač za svjedočanstvima prošlosti, nego i za isticanjem suprotnosti prošlosti i sadašnjosti. Jasno je onda i zašto je bio zaintrigiran Görlitzom - gradom izrazitih povijesnih suprotnosti. Görlitzom koji je od 11.stoljeća naovamo proživio i sjajna i burna vremena, nekim čudom u Drugom svjetskom ratu sačuvao svoje autentične spomenike gotike, renesanse, baroka, historicizma i art nouveaua, a  onda nakon toga, u podijeljenoj Njemačkoj, prošao sudbinu „općeg sivila“ gradova istočnih zemalja. Stalno u pograničnim zonama i na vjetrometini, u novo doba - od 1990.godine, ponovno je u ujedinjenoj Njemačkoj. Danas je grad-blizanac poljskoga Zgorzeleka i od njega je razdvojen samo mostom. Turizam mu je u usponu, a bogata kultura „u podlozi“. Ipak, svjedoci nedavne prošlosti još su vrlo vidljivi i miješaju se (često neskladno – i zato nekako nadrealno) s kulturnom baštinom, što je na emotivno omekšan, nostalgično-melankoličan, ponekad intrigantan, ali iznad svega profesionalan način Neven Jagodić zabilježio na svojim fotografijama kao upečatljive i često nestvarne TRAGOVE MIJENA VREMENA.

Višnja Slavica Gabout