Zagrebački dnevnik

Život grada čine veliki događaji kakvima smo svjedočili proteklih dana, ali, još više život grada čini niz epizoda, sličica koje su do te mjere postali dio naše kolektivne svijesti da ih užurbani kakvi već jesmo ni ne percipiramo uvijek, ni ne gledamo a možda i ne vidimo jer smo na njih navikli i tek kad bi svi ti mali prizori nestali znali bismo da smo izgubili nešto važno, nešto što nas obilježava i što nas čini takvima kakvi jesmo. Na ovim  fotografijama ostale su zabilježene te male scene iz života grada, iz života Zagreba, i njihovi sudionici koji gotovo sigurno nikad neće biti protagonisti lifestile reportaža, niti će ih itko pitati gdje se odijevaju i što misle o ključnim političkim događajima, ali to njima, vjerujem, nije ni važno, jer žive svakodnevnicu barem naizgled neopterećeni, uživaju u malim ritualima, kameru i fotografa ne vide i kao da ih ni ne žele vidjeti, jer su sami sebi dovoljni – ovdje i sada. Naš fotograf savršeno opušteno, bez i trunke napora ulazi u samu bit grada, i slaže sličice svog dnevnika koje bismo mogli gledati ad infinitum, uživati u tim tako bezazlenim, toplim i ponekad malo, sli sasvim malo ironičnim viđenjima pažljivog i mudrog promatrača koji se ni u jednom trenutku ne želi nametnuti, biti veći i važniji od svojih motiva; on je pažljivi ali i diskretni promatrač, ponekad malo nostalgičan, ali i potpuno uklopljen u vrijeme sadašnje (koje,  kako znamo s onim prošlim i onim budućim predstavlja neprekidnu mogućnost). On ne želi fascinirati, jer je sam fasciniran običnim, i to njegovo dobro osjećanje probija kroz svaki detalj.

Pitam se često što je potrebno da bi se izrazio, ispričao, shvatio ili samo sažeo duh grada, Zagreba – je li to pozivanje na prošlost, na neka druga ljepša, bolja i svakako sretnija vremena, ili shvaćanje, prihvaćanje i nadasve uživanje u sadašnjem trenutku. Patrik Macek mi je odgovorio, a mislim i vama na to pitanje.

Edda Dubravec