TESLIN ZAVIČAJ - PEJZAŽI LIKE

Kao i  u priči o pupoljku kojom Orson Wells  u čuvenom  filmu «Građanin Kane»  konačno otkriva građaninovu tajnu, tako se i lički zavičaj Nikole Tesle nazire u pozadini kako njegova života, tako i njegova djela. To je izgleda naslutio Ranko Dokmanović,  koji se nije uputio u New York i na Nijagaru  kako bi pridonio obljetničkom slavlju rođenja Nikole Tesle, već se prepustio lutanju krajolikom Teslina djetinstva. Dokmanović je ispravno zaključio da se u svakom jesenjem listu, u oskudnoj ličkoj vegetaciji, obroncima Velebita i slikama oštre zime mogu barem dijelom na metaforičkoj razini naći odgovori na enigmu Teslina života. Dokmanoviću kao iskusnom pejsažistu, s razvijenim osjećajem za  boje i nijanse, fotografu izuzetne vizualne kulture i osjećajnosti, nije bilo teško krenuti  stazama i putevima kojima rijetko tko luta, i na pravom mjestu - a reklo bi se - i u pravo vrijeme, uzeti za sebe, a i za nas, sliku koja je tamo bila još od Teslina djetinstva. Nije sigurno kriju li se u dubljim slojevima njegovih slika Japodi, Frankopani i kršni Ličani, ali zemlja i svi njeni sedimenti sigurno ostavljaju dublji trag nego što se to na prvi pogled može vidjeti. Slika naime, vrlo često više prikriva nego što otkriva, i samo je pitanje opće i vizualne kulture da se u viđenom uvidi neviđeno. Fotografija je medij koji je do savršenstva razvio igru skrivača između materijalnog  i duhovnog, između fizičkog svijeta i metafizičkog fluida. Kako hladno fizičko oko kamere uljuditi  i staviti je u funkciju proniknuća s onu stranu stvarnosti, to jest pronalaženja skrivenog, Dokmanović pokazuje svojim slikama. Obogaćene hukom vjetra, šuštanjem šumskog lišća, mirisom poljskog cvijeća, vlagom u zraku i katkad potpuno nestvarnim svijetlom i mrakom, Dokmanović je svojim slikama otvorio mogućnost da se nasluti Teslin «pupoljak». Dakako, to nije «tajna Nikole Tesle» kao ni ostali populistički fragmenti iz registra obljetnice njegova rođenja, uključivši tu brončane statue koje bi trebale podsjećati na Teslin lik i djelo, već suptilni dijalog umjetnika s prirodom, a zatim i s genijem koji je čovječanstvu podario budućnost i izmislio 20. stoljeće,  kako kaže naslov jedne od brojnih knjiga o Teslinom životu. Dokmanović je zapravo ovdje pritajen. Pred pronađenim i još uvijek skrivenim silama  prirode, drugo mu uostalom i nije preostalo. Ipak, magijom svojih fotografskih slika uputio je uz pomoć medija snažnu poruku visoke estetske gustoće, koja treperi na istim frekvencijama što ih je nekoć naslutio ili sanjao Nikola Tesla. Premda su i slika i misao pupčanom vrpcom povezani s prirodom, i jedno i drugo nalaze se na razini apstraktnog mišljenja o prirodi i svemu što ona donosi. Upravo takvim mišljenjem, Tesla je iz prirode uzeo elektricitet. Upravo takvim istim mišljenjem, Dokmanović je iz nje uzeo dijelić njene ljepote, pa koliko god bili vremenom udaljeni, oba «čudaka» našla su se u sretnom završetku igre skrivača, u slici kojom jedan «čudak» luta ličkim šumama, a drugi hrani golubove u New Yorku. Nije da su se doista našli, ali su tu negdje. Dokmanović je umio prepoznati  skrivene sile  tog dramatičnog pejsaža što se krije u srcu Like s pogledom na nimalo pitomo more i obližnje otoke, i njima, tim silama koje su izvan ljudskog dosega uspio uspostaviti trijalog između nas ovdje, mita o Tesli i svoje vlastite opsesije slikama što ih je zapazio lutajući amo-tamo. Između Tesle i nas kao promatrača njegovih slika, Dokmanoviću sigurno nije lako. Međutim, svoje je uradio, i to pošteno i dobro, pa se možda u poetici njegovih slika i nasluti «pupoljak» kojim je Orson Wells razotkrio tajnu svog «građanina».

Želimir Koščević