DRUGE ZBILJE

Mi smo čeljad viljenjačka, bajajuća - napisao je, nekoć davno, Ivan Kozarac

Jeste li se ikada zbiljski zamislili nad time, što je zbilja i koliko zapravo ima zbilja? Naime, nama, ljudima današnjice, ljudima einsteinskog doba, interneta i globalizacije, izgleda kao da je dovoljno da znanost postoji, i ako je što zbiljsko, onda je to ono što spada na znanost i čime se ona ima baviti. A ne mi. Nekako kao da se previše oslanjamo na znanost i prepuštamo joj da kaže svoj pravorijek o zbilji, zbiljama i ozbiljnosti. A može li ona to?  Porazmislimo. Na početku trećega tisućljeća, u ovoj našoj maloj, ali ipak europskoj zemlji, zemlji koja se diči tisućgodišnjom civilizacijom, sve je sve više uozbiljeno. Ponestaje nam maštovitosti. Iscrpljujemo se zbiljnošću, realnošću, stvarnošću svakodnevnice, a da se ni ne pitamo stoje to. Nemamo vremena. Svemu tome kriva je znanost, traganje za znanstvenom istinom. A još se je u pretprošlome stoljeću, godine 1897., Ante Radić potužio, utemeljući u nas znanost o narodu: "Istina je sama po sebi tako hladna, da čovjek u njoj samoj i ne može uživati. Istina je gorka, žalosna ..."! Tragajući za onime što zovemo istinom, izgubili smo se u labirintu nemaštovitosti. A to je najgora vrsta labirinta, jer labirint sam po sebi pretpostavlja mnogo domišljatosti.  Zaista jeste li ikada, primjerice, čuli od živih ljudi štogod o vilama, krsnicima, mačićima? 0 mogutima, taltošima, o višćunima? Mislim: jeste li čuli o tome pripovijedati žive ljude - jer vjerujem da se sjećate još priča iz djetinjstva koje su vam čitali iz ne baš posve djetinjastih knjiga za djecu, namijenjenih njihovu uljuljkivanju u san, a koje su napisali jako ozbiljni ljudi - a to je ipak nešto drugo? Jeste li ikad razgovarali sa čovjekom koji je u šumi susreo staroga moguta? Ili je vidio čučati na panju maloga macmalića? Ili je promatrao ples vila, na proplanku uz obalu neke rijeke? Malo će tko od vas koji promatrate ovu izložbu moći potvrdno odgovoriti na to provokativno pitanje. No to zasad nije važno. Radije sami sebe podvrgnite malome eksperimentu. Zamislite si čovjeka koji se vraća iz šume kući (toliko mašte nam je još ostalo, da si tako nešto možemo zamišljati), sav usplahiren, i pripovijeda da je uz potok susreo vilu. Ma ne jednu, čitavo vilinsko društvo je vidio, plesale su kolo tamo kod staroga mlina! Što bismo drugo pomislili, nego da mu se - u najblažem slučaju - pričinilo. To ne može biti zbilja. Ili bismo pomislili da je negdje popio čašicu previše. U svakom slučaju to ne može biti zbilja, to nije stvarnost. No ne bojte se, mogućnost da vam to danas netko ispripovijeda, jako je mala. Ako i pitate ljude na selu, jesu li kada vidjeli vile, odgovoriti će vam - podsmješljivo - da, naravski, nisu. No nekih od starijih sjetit će se da su oni nekoć, od svojih starih, slušali priče o tome kako su im njihovi stariji pripovijedali da su oni doista viđali vile. A tu sada stvar postaje ozbiljnom. Naime, opsežno etnografsko slovstvo iz 19., pa još i iz 20. stoljeća, puno je zapisa istraživača koji su slušali pripovijedanja brojnih ozbiljnih živih ljudi o njihovim susretima s bajkovitim, nama danas posve nestvarnim, nezbiljskim bićima. To su izvješća iz prve ruke, iskazi ljudi koji su sami za sebe tvrdili da su viđali - kako sam već nabrojao - vile, krsnike, mačiće, mogute, taltoše, višćune, vilenjake... Je li se doista tolikim ljudima sve to pričinilo, ili su toliki samo popili čašicu previše. Ali nije čuđenje zbog tolikih čudaka ono što cijelu stvar čini tako ozbiljnom, nego činjenica, da se njihovi iskazi u velikoj mjeri podudaraju. Jednaka su izvješća stizala iz Međimurja, Slavonije, Turopolja, Popova Polja, s Cresa, Lošinja; iz Rusije, sjeverne Njemačke, Irske, Furlanije, Grčke. Zar se svima moglo pričiniti isto, zar su svi mogli biti čudaci na isti način, pa da im se njihovi iskazi zato tako podudaraju? Ako je pak stvar postala ozbiljnom, onda mora imati neku vezu sa zbiljom. Može li znanost ozbiljno pristupiti tim pojavama za koje danas držimo da su posljedica priviđenja, čašice previše ili bujne mašte? Ovaj problem možemo pokušati razmrsiti tako da uočimo njegova dva aspekta, ili točnije, možemo ga razmotriti i pokušati objasniti na dvjema razinama. Prva, nama bliža, je još znanstveno lako provjerljiva. Podsjetimo se: zbiljsko je ono što možemo vidjeti, potvrditi, provjeriti, snimiti. Zbiljske su činjenice. Zbilja seje, nažalost, zbio Drugi svjetski rat. Još ima ponegdje ruševina kuća koje su stradale pred više od pola stoljeća. Stariji se sjećaju još bombardiranja, borbi, policijskih ura, racija, napada i svega strašnog stoje tome slijedilo. Mlađi mogu vidjeti fotografije, filmske zapise, staro oružje. To su sve činjenice koje potvrđuju činjenicu da se Drugi svjetski rat doista zbio. Zato se povijesna znanost može čiste savjesti baviti Drugim svjetskim ratom, jer proučava ono što se zbilja dogodilo. A kako je s pričama o vilama, krsnicima, mačićima, mogutima, taltošima, višćunima, vilenjacima? Jesu li te priče činjenice? Nisu li prema tim pričama naslikane stvarne slike napisane priče, snimljeni filmovi? Ne bi li odnos dokumenti o Drugome svjetskome ratu - znanstveno istraživanje Drugoga svjetskoga rata trebao biti jednak odnosu priče o vilama itd. - znanstveno istraživanje vila itd.?
Doista, te su priče s toga motrišta čista zbilja. One su činjenice. One su znanstveno provjerljive. Možemo ih podvrgnuti strogoj heurističkoj kritici (kritici izvora). Za mnoge od njih točno znamo tko ih je, kada i komu ispričao. Ta pripovijedanja su se zbilja dogodila. Ona su legitimni predmet znanstvenog proučavanja. Na drugu, dalju (dublju) razinu vode nas sadržaji etnografskih iskaza. Još sam ja prije gotovo pola stoljeća (!) imao prilika, slušati priče o tome kako su ljudi nekoć susretali vile, mačiće, mogute, a na provokativno pitanje, zašto ih danas više ne susrećemo, zašto ih više nema, čuo sam uvijek isti odgovor: "Ima ih, ima, ali su otišli od ljudi". Otišli su, a tako pripovijedaju po svoj Europi, zato jer su pastiri bili nepristojni pa su zviždali, kočijaši su pucali bičevima, još gore, oni su - oprostite mi na činjenici - ružno, bogohulno psovali. I ti su odgovori činjenice. Djeluje protuslovno, ali ta bajkovita bića kojima su ne tako davno plašili djecu i lakovjerne ljude, sama zaziru od ljudi. Otišla su od naših sela, salaša, stanova, (gradove nisu voljela, oni su im oduvijek bili previše bili napunjeni bukom civilizacije) nekuda daleko na osamu, u duboke šume, na pustopoljine, u divlje vrleti. Tamo se druže s orlovima, vukovima, risovima; te su im zvjerke postale milijima od ljudi. Odlazeći od nas ostavila su za sobom samo pripovijedanja o sebi, lišivši nas mogućnosti da ih znanstveno provjerimo. Zato ta druga razina, razina na kojoj bismo mogli znanstveno raščlaniti ovu važnu pojavu iz prošlosti europskih naroda, izmiče znanstvenoj verifikaciji. Ta znanstvenička skepsa ipak ne smije zbuniti i preplašiti ozbiljne, ali poduzetne, neustrašive i maštovite istraživače. Treba samo, kako je to učinio Robert Leš, okrenuti civiliziranome svijetu leđa i uputiti se u bespuća ove lijepe zemlje. Valja objesiti znanstvenu skepsu na klin i kameru o vrat, otvoriti oči te potražiti usamljene, napuštene zakutke nese lijepe domovine. Tamo ćete ih naći, i macmaliće, i mačiće, i maliće, i vile i vilenjake. No nije dovoljno otvoriti samo oči. Treba otvoriti i srce. Njih se, naime, prije vidi srcem nego očima. A kada im jednom priđete otvorena srca, otvorit će vam se i oči pa ćete ugledati izgubljeni svijet bajki. Ali morate biti jako oprezni. Ne, ne mora vas biti strah - oni vam neće nauditi (nauditi si možete sami) - oni su svi jako, jako uplašeni i lako bi mogli pobjeći još dublje u divljinu. Oni se stoga brižno skrivaju pred namjernicima, mjenjaju svoje obličje u čvor na staroj maslini, pretvaraju se da su suha grana na hrastu, glume šuplje oboreno deblo na proplanku. Oni se neće po dnevnom svjetlu pred vama premještati. Tek po noći bez mjesečine usudit će se prići vam na sigurnu udaljenost i bojažljivo vas promatrati. Raspoznat ćete to po šuškanju trave i lišća koje dotiču u svojem hodu. A neće vam se htjeti ni obratiti, sve dok ne zapadnete u duboki san. Tek tada će vam, sigurni da im nećete zviždati, vikati na njih ili govoriti ružne riječi, otkriti dio tajni koje su samo njima poznate. To je, rekao sam, učinio Robert. Prošetao se turopoljskim lugovima, creskim lozama, gotovo djetinjom prostodušnošću otvorio im svoje srce, a ti su mu lugovi i loze rastvorili svoje odaje i dobrohotno mu omogućili susrete s bićima iz naših bajki. Svoje je dojmove s tih neobičnih, fantastičnih susretaja pospremio u svoju kameru i pretočio u slike ove izložbe. Svatko, tko ih bude promatrao, steći će uvid u svijet kojega još nije upoznao. A to je, kako smo vidjeli, stvarni svijet, zbiljski, samo što je tu riječ o jednoj drugoj zbilji, zbilji na drukčijoj spoznajnoj razini nego stoje ona na koju su nas navikli u školama i medijima. Ali nije to konačni cilj, prava svrha Robertove izložbe. Ona će ispuniti svoju zadaću, bude li njezin zvuk dotaknuo jednu žicu u vašem srcu, žicu pustolovnu, radoznalu, budete li poželjeli i vi ponekad istraživati svijet naše bajkovite zbilje. Samo pazite: otvorena srca, ali bez glasnog zviždanja, pucketanja bičevima, i - molim! - bez ružnih riječi. Ni mala Marta to ne voli, a ona je jako važna.

Vitomir Belaj