Fotografije 1981 – 2006.

Vladimir Birgus( 1954.) nezaobilazna je osobnost koja u češkoj fotografiji sudjeluje  na više načina: kao fotograf (više od 45 samostalnih izložbi u Češkoj i inozemstvu), publicist (autor i koator dvadesetak knjiga, urednik i autor tekstova u specijaliziranim časopisima),  kustos mnogih izložbi  - između ostalih  Akt u češkoj fotografiji, Češka fotografija devedesetih, Češka fotografska avangarda, da spomenemo samo neke koje su pobudile veliko zanimanje i u matičnoj zemlji i izvan nje,  pedagog – direktor Instituta za kreativnu fotografiju na sveučilištu u Opavi, profesor na Odsjeku za fotografiju glasovite Praške akademije FAMU, jedan je od nekolicine međunarodno priznatih čeških teoretičara i povjesničara fotografije.
U Hrvatskoj nismo dosad imali mnogo prilika na izložbama upoznati njegov  rad, pa nas stoga još više raduje susret s tim iznimnim autorom.
Birgus je svoju pozornost posvetio ponajviše subjektivno orijentiranoj dokumentarnoj fotografiji – još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kao i mnogo drugi dokumentaristi motive traži na ulicama gradova, u svakodnevnim životnim situacijama, na putovanjima – kako to apostrofiraju već i naslovi, ili bi preciznije bilo reći oznake pojedinih radova koje navode samo mjesto i vrijeme nastanka.
Njegove su  fotografije dojmovi, mini epizode snimljene na mnogo mjesta, u mnogim gradovima i zemljama. Na prvi pogled, to je idilični svijet tehnikolora, svijet koji nas prati na reklamnim panoima, na stranicama časopisa, svijet koji nudi umirujuću stvarnost i – valjda – blještavu budućnost. I tu sličnost sa stvarnosti zapravo prestaje i to na nekoliko načina – već od boje koju koristi  poput slikara – ne da potencira realistične elemente, već naprotiv njima ističe  element apstraktnog, jer mu i nije osobito važno pružiti na prvom mjestu preciznu informaciju o mjestu, vremenu, okolnostima, ljudima, ljudima – on ne želi putni dnevnik, nego je zaokupljen simbolima, metaforama, što implicira još jednu, suptilnu vezu s gledateljem od kojem nudi interakciju, prepoznavanje i pričanje vlastite priče. Doista to su, da parafraziramo naslov jednog njegovog ciklusa, fotografije neizrečenog ali i neizrecivog.
Pa ipak, svijet ovih fotografija je svijet u kojem živimo – ovdje i sada,  jednom i nikad više, i koji nas fascinira i ponekad plaši. To je – unatoč svemu – svijet otuđenosti, samoće, ravnodušnosti, tjeskobe, možda i nemogućnosti komuniciranja; eto, pogledamo li fotografije – na njima traju paralelni svjetovi u kojima nitko ne razgovara, ljudi su  jedni uz druge, ali ne i zajedno, ne u vezi -   ali to je svijet koji smo prihvatili i čije funkcioniranje uglavnom više i ne prihvaćamo kao neku negativnu ili zastrašujuću konotaciju, nego kao činjenicu s kojom se moramo znati nositi, jer je to sve što imamo i jedino u njemu možemo pokušati pronaći neku za sebe prihvatljivu situaciju, čak i onda kad smo svjesni da je vrlo često jedina stvarna veza, fiksna točka, na ovim fotografijama, a možda i u životu naša sjena, koja nam jedina stvarno pripada, koja je neodvojivi dio nas – koja nas nikad neće ostaviti i pobjeći, koja je konstantni, premda šutljivi sugovornik – pitanje je samo u kojem svijetu ona živi?!
                                                                                                                                    Edda Dubravec