Istraživanje osjećaja

Od 1972. godine do danas Zlata Vucelić nalazi se u samom vrhu hrvatske fotografije. Kroz razdoblje od 34 godina ostvarila je nekoliko tematski zaokruženih ciklusa, iako bi se njezin rad mogao nazvati otvorenim radom u nastajanju (work in progress). Sve fotografije bez obzira kojim tematskim cjelinama pripadale (po kojima ciklusi nose nazive: Mladi, Portreti, Magdica, Raspela, Otok I i Otok II, Međugorje, Drugo vrijeme itd.), dakle, sve one prethodne kao i najnovije fotografije (Hommage a Josef Sudek i Fotografije na jezeru) nastale su kao istraživanje osjećaja.

Zlata Vucelić od prve fotografije djece i mladih, preko Magdice i raspela, otočkih krajolika do orošenih prozora, i oštrih vlati trave, traži i nalazi načine da izrazi i nadasve da probuditi osjećaje. Ali ne u stereotipu, ne u podilaženju, već iskrenom zanosu fotografijom. Postigavši zanatsku fotografsku perfekciju Zlata Vucelić bavi se pitanjima smisla, te fotografijom traži i otkriva «peti element» (pritom aludiramo na istoimeni fim). Zlata Vucelić fotografira Zrak (sjetimo se samo svjetlosne aure oko kose mladog svirača), i Zemlju (Magdica koja luta zemljom i oranice uz koje se dižu raspela- krajputaši) i Vatru (otočkih vrućina, ideju topline rajskih krajolika) i Vodu (uzburkano more i orošena stakla), a u svemu fotografira Ljubav. Istražuje koliko se smije ostrugati zaleđeno staklo da bi se vidjelo ono iza, koliko se tragova prstiju treba ostaviti a gdje otkriti dlanom pogled kroz orošeno staklo (kako djeca instinktivno u tome uživaju kad im se ukaže prilika!) da bi se stvorio pjesnički ugođaj; viđenog, još više slućenog, brojnih asocijacija no nikada sveobuhvatnog i konačnog doživljaja. Fotografije Zlate Vucelić su umjetnost, metafizička postava, estetska i etička harmonija, potreba i izazov.

U velikom češkom fotografu, Josefu Sudeku (Kolin 1896.- Prag 1976.) utemeljitelju Češkog fotografskog društva (1924.), Zlata Vucelić prepoznala je istu namjeru, odajući svojim radom počast fotografu i velikanu ali i prethodniku-istomišljeniku. Zlata Vucelić bavi se dakle suštinama, čovjekovom bîti, ali jednako i onom fotografskom. Stvarne i prividne fotomontaže dale su joj epitet autorice fotografske iluzije. Također, ne odustaje od najfinijeg fotografskog papira (kartona) i povećanja fotografije koje imaju taktilnu vizualnu i zanatsku vrijednost. To ih zbog rijetkosti čini bogatstvom po sebi.

Najnoviji ciklus fotografija na jezeru otkrivaju novi moment u ispitivanju senzibiliteta: koliko izvan doma, izvan orošenih prozora, izvan sigurnog zaklona i topline kućnog ognjišta i ubranog cvijeća, koliko, dakle, u običnoj travki, trstiki, lopoču, grmlju, granju, tragovima, na jezeru, u relativnoj divljini (ili kontinentalnoj prirodnosti) postoji zanimljivih odnosa crno bijelih (kasnije obično toniranih) svjetlosnih ponuda (sunca u različito doba dana), koliko u banalnom ima crno bijele fotogeničnosti i kako izbjeći stereotipno iskazivanje ljepote i romantike, a naglasiti ih istodobno kao najvažnije. Težak zadatak u kojem Zlata Vucelić daje izvrsne odgovore.

Branka Hlevnjak