Novinski istraživač ljudskog tijela

Autor niza neponovljivih novinskih fotografija s velikih događaja, Renato Branđolica se specijalizirao za snimanje balerina, manekenki, gimnastičarki i ljepotica, stvarajući tako u Hrvatskoj jedinstven fotografski opus, kojemu je u osnovi istraživanje ljudskog tijela

Posao novinskog fotoreportera često je teži, naporniji ili ovisniji o slučaju nego li je to kod njegova kolege novinara s kojim je na istom zadatku. Ako zakasni na neki događaj, novinar se uvijek može izvući naknadnim prikupljanjem podataka, izjavama očevidaca, policijskim izvještajem ili nekim drugim vjerodostojnim izvještajem. Istodobno, njegov kolega fotoreporter bit će u velikoj gabuli, jer fotografije ključnog trenutka i događaja jednostavno - nema. A fotografija je snažan dokument, koji ne može nadmašiti nikakav opis, kolikogod zanimljiv bio. Stoga, u redakcijama novina u kojima je fotografija važan dio grafičkog izgleda ili uređivačkog profila, pravi urednici, oni "s nosom", posebnu pozornost poklanjaju iznimnim fotografima, onima koji znaju biti u pravo vrijeme na pravom mjestu.

Poseban tretman takav će fotić osjetiti kroz različite stimulacije, nagrade, putovanja, biranje datuma odlaska na odmor i uopće nešto bolji položaj nego što ga imaju drugi kolege. S druge strane, to obično znači da će ta novina svoju nakladu graditi na mnogim osobitostima, a najviše na autorskim imenima, u čiji krug će podjednako ulaziti i viđeniji kolumnisti, kritičari, kao i fotografi ili ilustratori.

"Usmjereno" školovanje

U slučaju talentiranog fotografa kakav je Renato Branđolica, danas bi se moglo reći kako su se različite i brojne okolnosti sretno poklopile. Najprije, naj veći dio njegove profesionalne karijere vezan je za Večernji list, najtiražnije novine u Hrvatskoj, koje uz to veliku pozornost poklanjaju upravo fotografiji. Potom, Branđolica je pripadnik danas srednje generacije Večernjakovih fotoreportera koja je u taj list došla upravo u trenutku velike generacijske smjene, ali i općeg tehnološkog na pretka tiskarske, fotografske i kompjutorske tehnike. Tako se dogodilo da su pojedinci iz te generacije danas urednici fotografije u različitim novinama i magazinima ili neka od najviđenijih imena profesije, a mnogi su započeli fotografske karijere upravo u Večernjaku.

Renato Branđolica rođen je 1963. godine u Zagrebu, gdje je nakon osnovne škole krenuo u "usmjereni" Centar za kulturu u Križanićevoj, u smjer "novinski fotoreporter". U istom razredu s njim bio je primjerice i Dražen Breitenfeld, danas Večernjakov urednik fotografije, ali Branđolica smatra da su oni dio šire generacije u koju uvrštava i godinu starije ili mlađe Romea Ibri ševića, Josipa Bistrovića, Dragu Havraneka, Damila Kalogjeru ili Ivu Pukanića. Nikome od njih, eto, nije smetala "šuvarica", nego im je možda čak i pomogla, jer su kao predavače imali niz poznatih profesionalaca, preko kojih im je bio otvoren put u no vine. Branđolica će se s nostalgijom sjetiti upravo svog najdražeg profesora, pokojnog Pavla Cajzeka, od kojeg je naučio prve osnove novinske fotografije, a poslije bogme i dijelio isti kruh u istoj redakciji.

Kako ga je privatno zanimao sport, Branđolica je najprije počeo objavljivati u Sportskim novostima (od 1981.), a kad je Ve černji list 1984. godine pokrenuo svoje podnevno zagrebačko izdanje Plavu devetku, prešao je u taj list, gdje je nakon zaposlenja 1987. ostao do danas.

- Kad sam došao u Večernji list, otvorio mi se cijeli svijet, priča danas Renato o situaciji kad je osim sportskih tema počeo snimati i one kulturne, političke i sve druge. Naime, u Večernjaku je postojala tzv. "knjiga snimanja", ustvari jedna mala bilježnica u koju su urednici upisivali najvažnije satnice događaja koji bi mogli biti zanimljivi za objavljivanje.

- Baš ta "knjiga snimanja" pokazuje razmjere i dinamiku fotoreporterskog posla u Večernjaku. Najprije je bila mala bilježnica, gdje je svaki datum imao svoju stranicu, potom se bilježnica povećala na format A4, a danas svaki datum ima ba rem dvije stranice velikog for mata s upisanim poslovima, priča Renato. Proporcionalan je i broj fotoreportera u tom listu: od nekadašnjih šest kad je Branđolica došao u redakciju, do današnjih više od dvadeset.

I Branđolica je kao i mnogi drugi njegovi kolege iz razreda započeo snimati fotoaparatom Zenit, no priznaje kako je uspio "obraditi" oca, koji mu je odmah u počecima kupio tada skupu i vrlo dobru kameru Nikon F2. "Ali, imao sam uz njega smiješan set objektiva, jedan 35-mili metarski i drugi od 135 mm, i to je bilo sve." Kaže kako nije imao uzora, premda je vrijedno prelistavao najbolje svjetske foto magazine. Za njega je Cajzek jednostavno najveća legenda, od kojeg je imao sreću učiti uživo, dok mu je uzor za fotografije ljepotica bio Božo Kelemenić, također Večernjakov doajen, dok su mu posebno omiljeni stariji kolege iz Sportskih novosti Željko Pajvot i Radiša Mladeno vić, jer su po Branđolici sportski fotoreporteri najviše podcijenjeni, a upravo ta dvojica su ostvarili iznimne karijere baš u području sportske fotografije. Od drugih, velika mu je "faca" Marko Čolić, koji je snimao zvijezde i sam bio fotografska zvijezda prije nego su se mnogi današnji "foto-šminkeri" i rodili, a od kolega Branđolica najviše cijeni Romea Ibriševića jer je "za počeo ni iz čega, napravio izvrsnu karijeru i - ostao isti običan čovjek".

Gole grudi odbojkašice

Da je Renato Branđolica sni mio samo onu poznatu fotogra fiju sukoba policije s navijačima na utakmici Dinamo - Zvezda 13. svibnja 1990., bilo bi dovoljno da se i njega uvrsti među velikane domaće novinske fotografije. Isto je i s njegovom fotografijom jedne ženske odbojkaške utakmice na kojoj vrlo lijepo izgledaju gole grudi jedne igrači ce kojoj se u žaru igre podigla majica. Upravo ta fotografija, za čije je snimanje vjerojatnost jedan prema deset milijardi, dakle gotovo beskonačno nevjero jatno, dokazuje da je fotografija više od umijeća zapažanja zanimljivih kadrova i posjedovanja skupe opreme.

No, priča o Renatu Branđolici, novinskom profesionalcu koji poput mnogih trči na mjesto do gađaja kako bi za svoj list na pravio posebnu i drukčiju fotografiju, bila bi nepotpuna i dois ta neadekvatna kad ne bismo rekli kako je on ostvario jedan od najzanimljivijih opusa u hrvatskoj fotografiji, a u osnovi im je da istražuju ljudsko tijelo. Branđolica se od početka bavio snimanjem gimnastike, slijedilo je njegovo zanimanje za klasični i moderni balet, a uz sve su išle i fotografije ljepotica, misica i manekenki. Tako se danas i sam iznenađuje kad u svojoj dobro složenoj dokumentaciji otkrije neku fotografiju i sam sebe upita: "Pa zar sam to ja snimio?!"

Branđolica istražuje ljudsko tijelo na specifičan način. Jednom su fofotografije snimljene na predstavi, drugi put na plesnom natjecanju, a treći put na sportskom događaju. Najčešće su snimljene na licu mjesta, "iz ruke", dakle, bez skupe studijske opreme i bez velikih priprema, što im daje posebnu draž i neponovljivu unikatnost. Renato Branđolica je jedan od onih samozatajnih profesionalaca, poznat po tome da se neće nikada "upucavati" lijepoj manekenki ili modelu kojeg fotografira, sa zvijezdom će uljudno popiti piće i pozdraviti se... Njegova skromnost obrnuto je proporcionalna vrijednosti njegovih fotografija, koje osim na rijetkim izložbama mogu svakodnevno vidjeti stotine tisuća čitatelja Večernjeg lista.

Jure Ilić