Priča o Lonjskom polju priča je o životu uz rijeku. Iako ime zahvaljuje rijeci Lonji, Lonjsko polje svoju sudbinu veže uz rijeku Savu. Geografsko bi određenje na prvi pogled govorilo o regiji koja zahvaljujući značajnoj riječnoj prometnici zauzima i značajno mjesto u suvremenom životu.
Omeđeno Siskom, Kutinom, Petrinjom i Novom Gradiškom, površnom bi promatraču moglo ponuditi dojam riječnog pojasa koji svojim stanovnicima nudi iznimne mogućnosti regionalnog razvoja.
Upravo suprotno, već stotinjak godina Lonjsko polje i njegovi stanovnici posve neprimjetno dijele sudbinu mrtvih rukavaca Save, meandara koji više nemaju ishodište i ne susreću delte, već tiho uviru u pustopoljine koju nastavaju ptice, divljač ili tek poneki ribič ili lovac. Jedna od rijetkih cjelovito očuvanih regija impresivnog, izvornog graditeljstva u drvu, zemlja koja je stoljećima na razmeđi različitih i često sukobljenih kultura, danas je utonula u san iz kojeg se srećom polako, ali sigurno budi. Povijest Vojne krajine, tragično i tako rječito ponovljena u našoj generaciji, danas mjesto prepušta prepoznavanju znatiželjnika, zaljubljenika u netaknutu prirodu. Nadajmo se da će budućnost donijeti i razloge ostanka te nadasve povratka njenih stanovnika kako sela poput Čigoča ili Krapja ne bismo vezali tek uz zadivljujuće populacije roda koja ih svake godine nanovo oživljuju, već ih prepoznavali kao mjesta neprekinute tradicijske kulture podjednako važne lokalnom stanovništvu kao i dobronamjernim putnicima koji u Parku prirode Lonjsko polje vide rijetku oazu mira, netaknute prirode i spektar vizura jedinstven u cijeloj Posavini. Upravo je ukazivanje na prirodne ljepote i bit današnjeg trenutka Lonjskog polja, potka na kojoj Dražen Lapić, Željko Jelenski, Walter i Tomislav Rastić grade fotografski mozaik koji bitno nadilazi tek još jednu fotomonografiju. Umjesto vizualne nomenklature, pedagoškog nabrajanja gradivnih elemenata koji ocrtavaju sudbinu pojedinih mjesta ili ljudskih sudbina, nude nam način čitanja pejsaža, podjednako \'93divljeg\'94 kao i onog kultiviranog ljudskom rukom. Kada bismo tražili zajednički nazivnik ovog projekta mogla bi se kao ključni pojam pojaviti riječ tišina. Tišina prisutna u radovima sve četvorice autora nije narušena uzletom netom uznemirenih jata ptica, to je ona tišina koja upravo danas, suvremenom promatraču vrijedi zlata. Izostajanje banalnog eksploatacijskog interesa suvremenog čovjeka i mir koji iz toga proizlazi, najveće je blago kojim se danas i ovdje može podičiti Lonjsko polje. Fotografska inicijativa pred nama ujedno je i neka vrsta naputka za uporabu. Netaknuti segment prirode treba upoznati, naučiti voljeti/gledati i sukladno tome odrediti mu budućnost koja će pejsaž ostaviti netaknutim, prepoznatim i nadasve zaštićenim. Usnuli krajolik s početka priče treba buditi nježno i s dužnim poštovanjem, da bismo sutra bili ponosni na još jedan od impresivnih doprinosa ukupnoj kulturi življenja u Hrvatskoj.
Krešimir Oremović